Arefatsku kućicu,
Nek’ za tvoju dušicu
Jedan melek sazida,
Nek je zlatom nagizda.
U njoj neka stanuju,
I povazadan druguju
Srca onih ašika,
Koja traže Ma’šuka.
Još Arefat miriše
Od ljepote Havine.
“O Ademe, kad ćeš doć’?
Kad će crna noćca proć’?”
Melek s neba doleće,
Noćca istom svanut će,
Adem Havu ugleda,
Na vrh Brda Rahmeta...
Suze aška potekle,
Kad su duše srele se..
Ašik svaki povazdan,
Išće gdje je Tvoj đerdan...
Nema komentara:
Objavi komentar