O Vi sretni ljudi, što na Hadž idete,
Što u svetu zemlju sretno putujete.
Nek Vas sreća prati tamo i vamo,
Vi ste puni radosti, to svi dobro znamo.
Sad o časnoj Kjabi Vi vazda mislite,
U mislima svojim Vi kraj nje stojite.
Grad Božija Mekka, otvara Vam vrata,
Tu zavoliš svakog ko' rođena brata.
Ti ako si mumin, moraš vjerovati,
Što žrtvuješ Bogu, Bog će više dati.
Ako tako misliš, moraš potvrditi.
Sa dolaskom na Hadž, tek ćeš potpun biti.
Sve što sada imaš Allah ti je dao.
Da je život prolazan, to je svako znao.
Al' od toga što imaš, moraš žrtvovati,
Deset puta više, Bog će ti platiti.
Sveta časna Kjaba, najdraža je Bogu,
Njojzi ići trebaju, ljudi koji mogu.
Čije srce želi, ono tamo ide,
Njegove će oči, časni hram da vide.
Stani malo brate, obazri se samo!
Ima puno ljudi, već su bili tamo.
Časno ime nose na Hadžu su bili,
Al' opet bi Kjabi svi zijaretili.
Koliko ima vjernih svijet je promijenilo,
A da dužnost Hadža nije obavilo.
Kako će pred Boga i šta će mu reći,
Zar imetak može od farza bit preči.
Tvoj imetak brate, uzrok će ti biti,
Da ćeš od svog roda, ti se morat kriti.
Allah ti ga dade da se spasiš njime,
Imetka se čuvaj, ne šali se time.
Bogat smiješ biti, al' dobro paziti,
Strogo moraš obaveze svoje ispuniti!
Dijelit sadaku, zekjat moraš dati,
Zatim otić' na Hadž, to sve moraš znati.
Vidjet časnu Kjabu, imetak trošiti,
Sve što grijehu vodi, moraš ostaviti.
Ono što žrtvuješ, to smatraj za svoje,
Ono što ostaje, više nije tvoje.
Saberi se rode, ispitaj se malo,
Ako ti je doista, do tvog spasa stalo.
Bilo ih je puno, blago imadoše,
Al' s tolikim blagom, grijeh zaradiše.
Odoše pred Boga bez dobrije djela,
Prošlost im je prazna, jadna, nevesela.
Život im prohuja, svijet promijeniše,
Vrijeme i bogatstvo u blato baciše.
Za života puno imetka stekoše,
U naručje drugom sve to predadoše.
Pitat će ih Allah, zašto bješe tako,
Za to dok je vrijeme, nek promisli svako.
Iz prošlosti uči i pouke beri,
Iskren mumin budi ti u svojoj vjeri.
Još kad na Hadž odeš i Bejtullah vidiš,
Tek ćeš poslije toga zaželjeti da živiš.
