Jednog dana, pred povratak, puna bola velikoga
Hazreti Amina uze za ručicu sina svoga.
Povede Ga polagano pa nad jednim grobom stade
Tad joj jecaj sa usana a suza sa lica pade.
„Šta je, majko“ – zažubori nježnim glasom dječak mali.
„Zašto plačeš nad tim grobom? Koga su tu pokopali?“
Tad i njegov zvonki glasić zatreperi i zagrca
Jer osjeti i On tugu u dubini svoga srca.
Majka plače, a Muhammed pritisnuo rukam' grudi
K'o da želi da savlada snažnu tugu. što se budi.
Zamagli se Njegov pogled – kao da je njime rek'o
„Plači, majko, i ja plačem jer osjećam naš je neko!“
Nema komentara:
Objavi komentar