Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav, zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!
Nek ne cvili za mnom niko,
nek ne kaže:"Šteta, šteta",
jer je šteta bit šejtanov,
pa ić' tamo, gdje se gori!
Na dženazi mojoj nek se
ne tuguje zbog rastanka
jer baš tada dušom mojom
sreća sastanka žubori.
Kad me spuste u grob, niko
nek ne kaže:"Sasvim nesta!"
jer društvima dženetlija
grob-samo paravan tvori!
Kada vidiš da me spuste,
smatraj da me tada dižu.
Zar na nebu sunce, mjesec,
kada zađe manje gori?
Ti sve misliš to je suton,
Ne, svitanje to je pravo,
jer spuštanjem tijela u grob,
radi se o duše zori.
Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje
da mi dušu sumnja mori?
Iz bunara izvadi se
potopljena kofa puna.
Stog ne plače duh Jusufov
dok se tijelo s jamom bori.
Kad zatvoriš jedan otvor,
tad se drugi sam otvara.
Pa nek se zbog moje smrti
ni riječ tuge ne prozbori!
Mevlana Dželaludin Rumi
(1207-1273)
Nema komentara:
Objavi komentar