Prijatelju, da li ćeš me poslušat?
Ja bih tebi kazo' jedan nasihat.
Kako treba roditelja poštovat.
Dobročinstvo kako treba uzvraćat.
Od bešike u život se polazi,
Tu je otac da na tebe pripazi.
On te hrani da na noge ustaneš,
I da čovjek jednog dana postaneš.
Od davnina tako se je radilo,
I na tom se ljudsko društvo gradilo.
O djeci se neko mo'ro brinuti,
I za život trebo' ih je spremiti.
A zahvalna djeca su se starala,
Ocu, majci, ovaj dug su vraćala.
Jer kroz odgoj najlakše je poznati,
U koga je dobar otac i mati.
Nek' se za to svaka majka pobrine,
Iz halala nek dječicu podigne.
Od halala dobra djeca nastaju,
I kroz život dobri ljudi postaju.
O tom treba mnogo brige voditi,
Ko ne vodi, mogao bi žaliti.
Djecu treba sve na oku držati,
Pa će tako lijep odgoj imati.
Blago onom roditelje ko ima,
Ko ne mora zaplakati za njima.
Divno li je oca, majku imati,
I uz krilo roditeljsko živjeti.
Roditelj se zaboravit ne smije,
Čemu plakat poslije smrti, kasnije.
Dok su živi slabo ih se sjećamo,
A kad umru, suze gorke lijemo.
Otac, majka dok su živi sretan si,
Dok ih imaš, još uvijek dijete si.
Roditeljski blogoslov je najbolji,
On pomaže u velikoj nevolji.
U teškoći prijatelji nestaju,
Otac, majka do života istraju.
Prijatelja imaš, pa ga izgubiš,
I iz svijeta ti ga opet namiriš.
Al' kad majke ili oca nestane,
nikad žalost u srcu da prestane.
Ko' roditelj niko ne zna voljeti,
Il' ko oni dobro ti poželjeti.
U brizi su uvijek misle na djecu,
Roditeljska ljubav gori u srcu.
Hrane oči kada djecu gledaju,
I od djece radosti pogledaju.
Kad su djeca na postelji bolesna,
Tad su srca roditeljska žalosna.
Ove brige majka teško podnosi,
Bol i tuga njeno srce raznosi.
Niko ne zna kao majka zaplakat,
Ni blagoslov kao otac ne zna dat.
I kad spava majka voli i brine,
Brižna liježe, brižna vazda ustane.
Kad se djeca od radosti zasmiju,
Tada srca roditeljska ogriju.
Mnoga ljubav dođe, pa i nestane,
Al' za djecom nikad ne prestane.
Takva ljubav od rođenja nastaje,
I do smrti nikada ne prestaje.
To je veliki naš emanet od Boga,
Otac, majka, vole od nas svakoga.
Ova milost, to je njimet sviju nas,
Jer bez toga nesto bi svijet vas.
Svak' se može na tebe naljutiti,
I u srdžbi svak' može zamrziti.
Al' roditelj mrziti ne umije,
Otac, majka, opraštaju najprije.
Tuđe srce teško prašta uvrede,
Tuđa usta zbore gorke besjede.
Srce majke ne umije mrziti,
Jer ko ona niko ne zna voljeti.
Kad te ruže dobri otac i mati,
Iza toga oni pođu plakati.
Majka može da se brzo naljuti,
Al' je lahko takva srdžba napusti.
(Mehmed Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići, 1982.)
