Na plecima kamen tezak
godinama vec nosim
kara haber sa sabahom
suzom uzdah isprosim.
Moga derta ne gledase
vjetar niti lahor blag
eh, sto ces mi dunjaluce
kad ti dost tu nisam drag.
A sto vicu majka zemlja
tjelo kada zagrli,
a dusu mi melek smrti
u cefine prigrli.
Darivacu osmjesima
koji budu zalili,
ma ne znaju grjesi moji
pred njima se sakrili.
Sta cu jadan ispred mene
nepoznata kaldrma
od straha se, zatresla bi
i najveca planina.
Ne cuje se ni glas naja
tuzni njegov mili poj,
ah, ne boj se neko rece
posao si u dom svoj.
Hej radosti moje velke
ko dijetu poklon dan,
al' se zalost brzo vrati
jer to bjese samo san.
Rasulo se srce moje
sprzila ga munja grom,
dusa jeknu asik suzom
oplakuje lijepi dom.
Sto se vrati ne ostade
tamo gdje je naistan,
zasto pitas o putnice
ovdje nisi radostan.
Na mahseru kad ustanem
kad me budu doveli,
utihnut cu i poslusatdusu svoju sta zbori.
Zasto jecas duso moja
kao da si ranjena,
vratices se ruzicnjaku
iz kojeg si ubrana.
Zekerijja zajecace
al' mu glasa neces cut,
vratiti se nikad necu
ka Voljenom nadjoh put.
Nema komentara:
Objavi komentar